Tri kotača sreće

stu 19 2018

Tri kotača sreće

Ekipa Bicikademije je ljetos čula od prijatelja iz Čačinaca o zanimljivom putovanju kroz Sjevernu Ameriku jednog avanturiste iz Donje Pištane. Pratili smo putovanje na stranici Tri kotača sreće i Facebook stranici Bok, ja sam Zdenko. Avantura je završila, a mi smo došli do intervjua s protagonistom ove avanture – Zdenko Nađ!

 

Prvo veće putovanje koje je odjeknulo u javnosti je bilo na ležećem biciklu, i to do Amsterdama. Odakle ideja o dužem bicikliranju uopće i kako je to počelo?

Priča je započela jednog kišnog proljetnog dana, kada je na trijem moje Slatinske adrese dopedalirao francuski biciklist, imena Jean Jacques (čistokrvni kao što vidiš). On je prva poveznica s bicikliranjem na duže rute. Ideja koja mi se javila je bila, ako on može po Europi, mogao bih ja pokušati po Hrvatskoj. Krenulo je laganim tempom, od bližih sela u nekoliko narednih tjedana, pa do Zagreba u roku od nekoliko mjeseci. Istog ljeta 2014.godine stavljam bicikl na vlak i iz Karlovca pedaliram u smjeru mora, destinacija je otok Čiovo. Tu je moje najveće iskustvo pedaliranja po Hrvatskoj, uz gotovo cijelu Slavoniju, ponešto Baranje i Istre koje imam u nogama za sada. Moram priznati da mi je ostalo još dosta Hrvatske za otkriti, a to mi je svakako plan u nekom narednom periodu, možda već sljedećeg ljeta.

Amsterdam je došao slučajno, zemlja bicikala uvijek je bila jedna od zanimljivih destinacija za posjetiti, a kako sam se u to vrijeme prebacivao na ležeći stil vožnje i kako sam došao u posjed Ljubana (ležeći bicikl ljubičaste boje, marke Rainbow, model Lyric) koji se proizvodi upravo u Nizozemskoj, odlučio sam da uzmem malo dužu pauzu od posla i ljeto koje je ispred mene iskoristim za vožnju do Nizozemske, u zemlju, nadao sam se i ležećih bicikala. Sreo sam ih, nažalost, samo par na toj turneji.

 

 

Koje zemlje preporučaš za vožnju, a kojima si prošao na tom prvom putovanju?

Zapadu u smislu razvoja biciklizma i cikloturizma bi trebali težiti i sami, a kad kažem zapad pod time mislim Sloveniju, Austriju koja mi je definitivno bila favorit za pedaliranje, ali i Njemačku, za koju osobito mogu preporučiti biciklističku rutu koja ide uz rijeku Rajnu od Bodenseea, pa se na predivnim rutama poput Rheinromatik rute koja je pod zaštitom UNESCA sve do Amsterdama bez previše problema vozite. Gradovi Mannheim, Mainz, Koblenz, Koeln su direktno s njom povezani, ili udaljeni svega nekoliko kilometara.Kruna tog putovanja je svakako Nizozemska, koja živi na pedalama i koja me upravo iz toga razloga i oduševila. Raj za opuštenu vožnju u bilo kojem izdanju i broju kotača, koju omogućava do savršenstva dotjerana biciklistička infrastruktura.

 

 

Zatim dolazi Amerika, odnosno povezivanje Istoka i Zapada? Samo putovanje je bilo namijenjeno i Klubu HEO (prvu hrvatsku udrugu roditelja djece oboljelih od malignih bolesti).

Amerika je slijedom okolnosti postala mogućnost više nego želja. Stvari su se posložile upravo tako da sada, kada je sve gotovo osjećam da sam morao to napraviti upravo ovo ljeto. Ideja je nekoliko puta prolazila kroz glavu, a već sam pogled na kartu izazivao je strahopoštovanje. Imao sam već kilometraže u nogama i nakon povratka iz Nizozemske, tabani su svrbjeli, a to je značilo samo jedno – povratak na cestu. Iskustvo vožnje na ležećem biciklu do Amsterdama dovelo me u situaciju da s jednim ozbiljnim proizvođačem ležećih bicikala, tvrtkom AZUB iz Češke stupim u kontakt i ponudim im nešto konkretno za njihovu pomoć u nabavci osnovnog alata za putovanje koje slijedi. Usudio sam se predložiti SAD, odnosno spajanje dvije obale ako mi omoguće korištenje njihovog tricikla, za koji u tom trenutku nisam imao dovoljno financija. Kada je došao odgovor, koji je bio potvrdan, ostalo je samo za riješiti pripremni dio putovanja, raširiti priču koliko je moguće i oko sebe skupiti ljude koji vjeruju da moj put nije nemoguć za odvoziti i uz njihov vjetar u leđa postati prvi Pištančanin koji je ovaj pothvat napravio na ležećem triciklu. Kao dodatan motiv, osim spajanje obala, sebi sam rekao da želim svim ljudima koje na putu sretnem predstaviti naš predivan kraj i pozvati ih da ga posjete, a uz to želio sam po prvi puta okrećući pedala pomoći i nekom drugom. Upravo je bio okidač za pokretanje humanitarnog dijela projekta ”Tri kotača sreće” za koji sam prvotno imao naum skupiti iznos od 1600 dolara, a kasnije kako su se ljudi, osobito Hrvatske Zajednice u sjevernoj Americi uključivale podigao sam ljestvicu na 5500 dolara, odnosno dolar po prijeđenom kilometru. Akcija je uz pomoć mnogo ljudi koji su se uključili uspješno završena, a taj se iznos na kraju popeo na preko 40000 kuna.

 

 

 

Koliko je trajalo putovanje i što je bilo napornije – fizički napor ili činjenica da si gotovo stalno sam na cesti?

Putovanje je trajalo uz odmore puna 3 mjeseca. Za pedaliranje sam odvojio sedamdesetak dana. Fizički najteži dio bio je upravo na početku, gdje sam sve do spusta u Colorado Springs i izlazak iz pustinjsko planinskih predjela Nevade, Utahe i Colorada, na triciklu morao odvoziti preko dvadeset prijevoja te nakon gotovo tisuću kilometara pedaliranja gore dolje završiti na Monarch Passu i visini od 3448 metara. Uz to, biti u povremeno ekstremnim uvjetima koje osim okruženja pustinje, naleta vjetra i ekstremnih vrućina zahtijevalo je strašnu mentalnu snagu, koju sam crpio upravo iz cilja koji sam si zadao. Neko osnovno pravilo u svim velikim pothvatima je 80% glava, 20% noge, ali u mom slučaju to je 70% glava, 20% noge i 10% sreća. Drugi zahtjevni dio puta bio je na posljednjoj dionici od Niagarinih slapova, sve do New York Citya, gdje me pratilo loše vrijeme, velika vlaga i mentalna iscrpljenost. Sve je to značilo veliko slavlje na posljednjoj točki putovanja.

 

 

Što te fasciniralo na putovanjima?

Kako sam krenuo na duge ture, od početka sam želio upoznati svijet i učiti od drugih ljudi. Upravo su me oni na ovom putovanju oduševili i njih stavljam na tron. Uz to ne smijem zaboraviti predivne i jedinstvene krajeve kojima sam imao prilike proći i njih uzeti kao drugu najljepšu uspomenu s ovog putovanja. Ameriku treba doživjeti, a pokušati ju opisati riječima svakako bi bilo nemoguće, možda uvredljivo. Ako bih i pokušao, onda bih uzeo riječi ogromna, jedinstvena i drugačija. U dobrom i lošem smislu. Unatoč tome, obavezna za posjetiti, ako postoje mogućnosti.

 

 

Preporučaš li Slavoniju kao cikloturističku destinaciju?

Slavoniju nakon ponešto boravka na cesti gledam kao idealno mjesto za odmor. Tu najviše vremena na biciklu i provodim. Imamo jedan izvor bogat predivnim ljepotama, krajolikom, čistim zrakom i mirom koju bi kao ljudi koji se bave biciklizmom trebali što više promovirati. Uz očuvanje i održivost svega, što bi bilo moguće planskim razvojem biciklističke infrastrukture, osobito one koja spaja veće Slavonske gradove u cijelinu i samim time širi mogućnost prezentiranja onog što ovaj kraj uz prirodne ljepote nudi. Pod time mislim povijest, kulturnu baštinu, kuhinju i usko vezane specijalitete za naše područje. Kada sve to stavimo na papir, postoji zaokružena priča. Interesa ima, to mi dokazuje nedavan dolazak cikloturista iz Velike Britanije i Švicarske koji su došli da bi me posjetili, a koji će se možda jednoga dana vratiti radi svega ostalog što su vidjeli. Nedostaje nam mnogo samopouzdanja, iscrpljeni smo teškim temama i stvarima koje nažalost ne možemo promjeniti, a koje direktno utječu na naš život. Otvoriti se na ovaj način svijetu bio bi veliki korak za Slavoniju i njezin turizam, regiju Hrvatske koja je u tim sferama apsolutna nepoznanica.

 

 

Sljedeći planovi?

Ne smijem ih nazvati planom, već idejom. Odlazak u smjeru istoka i za prvi cilj dolazak u zemlju izlazećeg Sunca – Japan.
U ležećem stilu naravno.

 

Hvala Zdenko, pratit ćemo i dalje tvoje avanture i putovanja :)